Zemljotresi i mora

Miroslav Doderovic

Priredili: Miroslav Doderović, Zdravko Ivanović

Ze­mljo­tre­si spa­da­ju u one pri­rod­ne po­ja­ve ko­je naj­češ­će pove­zu­je­mo sa ka­ta­stro­fa­ma. To je posljedi­ca ogrom­ne ener­gi­je seizmič­kih uda­ra, ne­pred­vi­đenosti vre­me­na nji­ho­vog po­ja­vlji­va­nja i ši­rine pro­sto­ra ko­ji bi­va­ju za­hva­će­ni njima. Sa­stav i gra­đa Ze­mlji­ne ko­re raz­li­či­ti su u pod­ruč­ju oke­a­na u od­no­su na kontinente. Ta­ko, pod oke­a­ni­ma le­ži ba­zalt, teš­ka, čvr­sta sti­je­na, go­to­vo cr­ne bo­je koja sa­dr­ži ve­li­ku ko­li­či­nu gvož­đa i mag­ne­zi­ju­ma. Is­pod ba­zal­ta nala­zi se sloj  sli­čan ba­zal­tu, ali još te­ži od nje­ga. Na mno­gim mjesti­ma ba­zalt se iz­li­va po dnu oke­a­na u vi­du la­ve, for­mi­ra­ju­ći  vul­kan­ske ku­pe. Mno­ge od tih ku­pa pred­sta­vlja­ju ostr­va. Za raz­li­ku od ba­zal­ta, sti­je­ne ko­je izgrađu­ju kon­ti­nen­te lak­še su po te­ži­ni, svje­tli­je po bo­ji i sa­dr­že vi­še si­li­ci­ju­ma i alu­mi­ni­ju­ma. Sti­je­ne na kon­ti­nen­ti­ma  mo­gu bi­ti raz­li­či­te, ali je nji­hov opšti sa­stav sli­čan gra­ni­ti­ma. Za­to ka­že­mo da se kon­ti­nen­ti sa­sto­je od gra­ni­ta, a dno oke­a­na od ba­zal­ta. Ba­zalt­ne sti­je­ne se ne pro­sti­ru sa­mo is­pod okeana ne­go okru­žu­ju svu Ze­mlju, pru­ža­ju­ći se i is­pod kon­ti­ne­na­ta. Na dru­goj stra­ni, gra­ni­ti  se na­la­ze je­di­no u pod­ruč­ju kon­ti­ne­na­ta i nji­ho­vih pra­go­va. Raz­li­ka u te­ži­ni dvi­je gru­pe sti­je­na  ob­jaš­nja­va činje­ni­cu zbog če­ga su se kon­ti­nen­ti iz­di­gli iz­nad oke­an­skih depresi­ja. Isto kao i led, spe­ci­fič­ne ma­se 0,9 gr/cm3, ko­ji pli­va po vo­di, ta­ko i kon­ti­nen­ti, ko­ji se sa­sto­je od gra­ni­ta (specifič­ne ma­se 2,65 gr/cm3, le­že pre­ko ma­te­ri­ja­la te­žeg od ba­zal­ta (spe­ci­fič­ne mase 3,3 gr/cm3) ko­ji se na­la­zi is­pod nje­ga. Na taj na­čin kon­ti­nen­ti kao "gra­nit­ne plo­če" pli­va­ju pre­ko ba­zal­ta. Vr­lo va­žno pi­ta­nje je­ ge­o­graf­sko ras­pro­stra­nje­nje ze­mljo­tre­sa. Po­sto­je tri se­i­zmič­ka po­ja­sa: tihooke­an­ski, sredozemni i ark­tič­ki po­jas.

Naj­ak­tiv­ni­ji je ti­hoo­ke­an­ski po­jas u ko­me se de­ša­va oko 60% svih ze­mljo­tre­sa, što iz­no­si oko 80% se­i­zmič­ke energije. Ti­ho­o­ke­an­ski po­jas po­či­nje od Kuril­skih ostr­va, obuhva­ta ju­go­i­stoč­ni dio Kam­čat­ke, a za­tim pre­ko Ale­ut­skih ostr­va pre­la­zi na za­pad­nu hemisferu i pro­sti­re se pre­ko Alja­ske, oba­la­ma Ti­hog oke­a­na sve do Mek­si­ka. Ov­dje se od nje­ga odva­ja ka­rip­ska ze­mljo­tre­sna pe­tlja, ko­ja pre­la­zi pre­ko An­til­skih ostr­va i ju­žne oba­le Ka­rip­skog mo­ra, za­tim se pro­du­ža­va duž An­da i do­la­zi do ju­žnog kra­ja Ame­ri­ke, gdje se for­mi­ra ju­žno­an­til­ska pe­tlja, ko­ja ob­u­hva­ta Fo­kland­ska ostr­va. Na su­prot­noj stra­ni Ti­hog oke­a­na se­i­zmič­ki  pojas ide od Ku­ril­skih ostr­va na jug, pre­si­je­ca­ju­ći Ja­pan i zahvatajući is­toč­nu oba­lu Azi­je.

Odav­de se se­i­zmič­ki po­jas gra­na na za­pad­ni i is­toč­ni dio. Za­pad­ni dio ide pre­ko ostr­va Ri­ju - Ki­ju, za­tim pre­ko Taj­va­na i Fi­li­pi­na. Da­lje se usmje­ra­va pre­ma Sund­skim ostrvi­ma i za­vr­ša­va kod Andamanskih ostr­va, spa­ja­ju­ći se pre­ko bur­man­skih epi­cen­ta­ra sa sredozemnim ze­mljo­tre­snim po­ja­som. Istoč­ni ide pra­vo na jug pre­ko Ma­ri­jan­skih ostr­va i za­pad­nog di­je­la Ka­ro­lin­skih ostr­va, pre­si­je­ca No­vi Ze­land, a za­tim kod ostr­va Mak-Ka­na­ri for­mi­ra pe­tlju pru­ža­ju­ći se na is­tok do ju­žnog di­je­la Amerike. Ti­me se za­tva­ra pr­sten ti­hoo­e­kan­skog ze­mljo­tre­snog područ­ja. Sredozemni ili  tran­sa­zij­ski po­jas, pro­sti­re se od is­toč­nih dje­lo­va Azi­je pre­ko Pa­mi­ra, za­tim pre­ko Ira­na, pro­la­zi  na za­pad, obuhvataju­ći ba­sen Cr­nog i Sre­do­zem­nog mo­ra, i da­lje se produžava u Atlant­ski okean u oblast Azor­skih ostr­va. U ovoj zo­ni oslo­ba­đa se oko 15% ukup­ne se­i­zmič­ke ener­gi­je. Osta­li zemljotresni po­ja­se­vi ima­ju ma­nju ak­tiv­nost i u nji­ma se oslobađa ma­nje od 5% ukup­ne zemljotresne ener­gi­je.

U re­la­tiv­no ne­ak­tiv­ne se­i­zmič­ke obla­sti spa­da Ark­tič­ki po­jas ko­ji po­či­nje od uš­ća ri­je­ke Le­ne, za­tim pre­ko ostr­va Jan Ma­jen obuhva­ta Gren­land i Island, gdje za­vr­ša­va spa­ja­ju­ći se sa Atlantskim po­ja­som. Taj po­jas ide da­lje cen­tral­nim di­je­lom Atlantskog oke­a­na na jug, spa­ja­ju­ći se kod Azorskih ostr­va sa Sredozemnim se­i­zmič­kim po­ja­som. U In­dij­skom oke­a­nu, postoji jed­na se­i­zmič­ka zo­na sla­be ak­tiv­no­sti ko­ja se pro­sti­re od oba­le Arabije iz Cr­ve­nog mo­ra na ju­go­i­stok, za­tim skre­će na ju­go­za­pad, obi­la­ze­ći jug Afri­ke, i spa­ja se sa Atlantskim po­ja­som. Unu­tar se­i­zmič­ki opa­snih re­gi­o­na na­la­ze se se­i­zmič­ki stabilni re­gi­o­ni - ve­li­ki oke­an­ski ba­se­ni i kon­ti­nen­tal­ni šti­to­vi. Jedin­stven dio Ze­mlji­ne lop­te, ko­ji u pot­pu­no­sti mo­že­mo sma­tra­ti bezbijednim od ze­mljo­tre­sa je Antarktik. To je po­se­ban pro­blem, jer na An­tar­kti­ku po­sto­je mla­de pla­ni­ne i ak­tiv­ni vul­ka­ni ko­ji su u ve­ći­ni dru­gih pod­ruč­ja po­ve­za­ni sa ze­mljo­tre­si­ma. Du­bo­ki zemljotre­si obič­no na­sta­ju u pod­ruč­ji­ma sa spuš­ta­njem ge­o­loš­ke ma­te­ri­je. Za­to se ta područ­ja če­sto na­zi­va­ju "spuš­ta­ju­ći blo­ko­vi litos­fe­re", a dru­gi  ga na­zi­va­ju za­ko­nom Be­no­fa. Plit­ki ze­mljo­tre­si se ja­vlja­ju u zo­ni či­ta­vog lan­ca okeanskih ro­vo­va. Naj­ve­ći broj du­bo­kih zemljotre­sa na­sta­je oko Tihog oke­a­na i u bli­zi­ni nje­go­vih oba­la. Naj­du­blji ze­mljo­tres do­sad de­sio se is­pod mo­ra Flo­res i  nje­go­va du­bi­na je iznosila 720 km.

Van Ti­hog oke­a­na, du­bi­na ve­ća od 100 km ni­je re­gi­stro­va­na. Izuzetak pred­sta­vlja is­toč­ni dio Sre­do­zem­nog mo­ra, za­tim Rumunija i ju­žni obo­di Hi­ma­la­ja, gdje su re­gi­stro­va­ni ze­mljo­tre­si du­bi­ne oko 220 km. Ve­o­ma va­žno  pi­ta­nje da­nas u svi­je­tu je­ste mo­guć­nost progno­zi­ra­nja ze­mljo­tre­sa. U tom ci­lju  najčeš­će se ko­ri­ste: isto­rij­ski po­da­ci o ze­mljo­tre­si­ma, pa­le­o­se­i­zmo­loš­ka ispi­ti­va­nja, po­da­ci o ranijim po­kre­ti­ma Ze­mlji­ne ko­re, iz­u­ča­va­nje ak­tiv­no­sti  ra­sje­da, neo­bič­ne po­ja­ve kao pred­zna­ci ze­mljo­tre­sa, pona­ša­nje mo­ra, po­na­ša­nje ži­vo­ti­nja i dr. I mo­re da­je upo­zo­ra­va­ju­će pred­zna­ke na­stan­ka ze­mljo­tre­sa. U ve­zi sa po­na­ša­njem mo­ra rim­ski is­tra­ži­vač Pli­ni­je Sta­ri­ji ka­že da "po­tre­si do­la­ze pri po­sve mir­nom mo­ru i  pot­pu­no bez vje­tra, ta­ko  da ni pti­ce ne mo­gu leb­dje­ti u va­zdu­hu." Pred oba­lom Ka­la­bri­je 5. fe­bru­a­ra 1783. go­di­ne, iako je vri­je­me bi­lo ti­ho, vo­da neš­to da­lje od oba­le bi­la je us­ko­me­ša­na, a uz oba­lu neo­bič­no umrt­vlje­na. Zatim se mo­re na­glo po­vu­klo od oba­le da bi se za­tim po­ja­vio zemljo­tres ko­ji je opu­sto­šio pod­ruč­je. Go­di­ne 1793. sta­nov­ni­ci ostrva Hon­šu u Ja­pa­nu za­pa­zi­li su ta­ko­đe da se mo­re po­vla­či. Pobjegli su u br­da gdje ih je za­de­sio ze­mljo­tres. Slič­no je bi­lo 1802. go­di­ne na ostr­vu Sa­du u Ja­pan­skom mo­ru ka­da se mo­re po­vu­klo a ri­ba­ri po­bje­gli od oba­le. Si­tu­a­ci­ja na Hon­šu po­no­vi­la se 1872. godine ka­da se mo­re po­vu­klo 140 m od oba­le. Po­sle de­se­tak mi­nu­ta usli­je­dio je ze­mljo­tres sa ve­li­kim ta­la­som. U Tan­gou (Ja­pan) 1927. go­di­ne mo­re se spu­sti­lo is­pod nor­mal­nog ni­voa, a on­da se do­go­dio zemljo­tres.


Objavljen: Doderović, M., Ivanović, Z. (2008). Okeanografija-Geografski aspekti. Nikšić: Geografski institut Filozofskog fakulteta, 171-173.


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *