Vjetrovni talasi

Ovdje treba spomenuti još nekoliko činjenica, koje su vrlo važne. Početna visina oscilatornih talasa ne zavisi samo od jačine i trajanja vjetrova nego i od okeanskog prostora na kome duvaju. Slab povjetarac stvara samo male talase, koji se do izvjesne granice povećavaju, ali nikad neće postati veliki talas. Na pojasu pasatskih vjetrova talas brzo dobija maksimalnu visinu, koja odgovara određenoj brzini vjetra, a poslije toga se ne povećava, makar vjetar danima duvao sa istom jačinom. Uopšte se može reći, da brzina vjetra u km/h podijeljena sa 10,8 daje visinu talasa u metrima. Tako je pri buri od 71 km/h (ili 19.7 m/sek.) srednja visina talasa 71:10,8=6,6 m. Ali u takvim slučajevima, pri burnim vjetrovima, najveći se talasi ne pojave pri njihovoj maksimalnoj brzini nego kasnije, kad vjetar počne slabiti.

Na visinu talasa utiče i trajanje vjetra, ali samo dotle dok se poveća do maksimalne granice. Kad počne duvati povjetarac na morskoj se površini pojave mali talasi, ali im se pri daljem duvanju dimenzije postepeno povećavaju, mada jačina povjetarca ostaje ista. Ako se brzina vjetra iznenada poveća izazvaće i veću visinu talasa, pa i u tom slučaju neće dugo trajati, nego će se još više povećati, i ako vjetar duva nepromijenjenom snagom, o čemu postoje sigurni dokazi. Način kako se mali vjetrovni talasi povećavaju još nije tačno poznat, ali su još prije jednog stoljeća dati glavni uzroci. To su:

1. stalan horizontalan pritisak vjetra na talasni brežuljak, čime se orbitalna kretanja vodenih čestica povećavaju;

2. spajanje nekoliko manjih talasa, koji se kreću u istom pravcu;

3. pritisak velikog talasa na idući manji talas, usljed čega se ovaj poveća;

4. ukrštanje talasa, koji se kreću u raznim pravcima.

Kako je horizontalna brzina vjetra najveća pri vrhu talasnog brežuljka, tu će vazdušni pritisak, sa djelovanjem na niže, biti najmanji, a obrnuto će biti u talasnoj dolini, te je ona s toga potisnuta na niže, a brežuljak izdignut. U slučajevima, kada se pri stalnom delovanju vjetra visina talasa poveća do maksimuma, mora se dalji priraštaj energije u talasnom kretanju pokazati u povećavanju dužine i brzine propagacije. Time se mogu objasniti mnoge nesuglasice u podacima o odnosu brzine vjetra prema talasima.

Često se talasi šire unaprijed većom brzinom od vjetra, a isto tako su česti i suprotni slučajevi, ali je po svemu mnogo vjerovatnije da vjetrovi najčešće imaju veće brzine od kretanja talasa unaprijed. Isto se tako pokazalo da i odnos između talasne dužine prema visini zavisi od jačine vjetra. Naravno da pod raznim okolnostima elementi talasa mogu dobiti mnogo veće dimenzije od prosječnih. Tako su na Sredozemnom moru opažene visine do 7,6 i 10,3 m, a na Sjevernom Atlantskom okeanu 13,1 metara. Na južnom Tihom okeanu talasi dostižu visine do 13,7 do 15 m, a ako se dva velika talasa ukrste i presijeku može se trenutna visina povećati do 15,5, pa možda i 18 m. Dosta su česti slučajevi da pri talasanju mora talasi imaju nejednake visine, što bi se vjerovatno moglo objasniti činjenicom da je taj niz kombinovano djelovanje dva ili više nizova talasa koji se kreću u istom pravcu, i od kojih svaki ima različitu, ali prilično konstantnu, dužinu i visinu. Na taj način bi se mogli pojaviti pojedini talasi sa visinom od 12 i 13 metara, i kod dva niza prvi imao visinu od 6, a drugi od 7,5 metara. Ako bi se sastale doline jednog sa brežuljcima drugog niza talasa visina bi se znatno smanjila.

Svi ovi talasi, koji se obrazuju pod neposrednim uticajem vjetrova, kod većina naroda, pa i kod naših primoraca zovu se ,,more”. Njihovi oblici mogu biti simetrični, ako su brzine vjetra i propagacije talasa iste. Ako je brzina vjetra veća od brzine propagacije oštar trohoidan profil talasa se mijenja. Tada je kretanje vodenih čestica unaprijed u talasnom brežuljku ubrzano, dok je retrogradno kretanje u dolini usporeno. Kako su doline više zaštićene od vjetrova, usporavanje je kod njih slabije od ubrzavanja na brežuljku, usljed čega prednja strana postane strmija, a profil talasa asimetričan. Talasi se naginju u onom pravcu, u kome vjetar duva, i pri tom burnom vjetru se prebace. Ako je vjetar sporiji od brzine propagacije profila, talasi se vraćaju unatrag, u odnosu na vjetar, i opet oblik postaje asimetričan. Za ovaj tip talasa je karakteristično da je po prestanku vjetra, more i dalje aktivno, i svojom kinetičkom energijom čini pustoš na žalu. Kad asimetrični talasi izađu iz predjela burnih vjetrova, kojima su izazvani, oblik im postaje zaobljeniji, simetričan, sličan trohoidi, mada je na pučini iznad dubokih voda opažena i pri tihom vremenu nešto strmija prednja strana. More, dakle, zbog velike pokretljivosti vode, stvara nove sisteme talasa, koji se mogu proširiti i do nekoliko stotina i hiljada kilometara daleko od predjela na kome je duvao snažan vjetar. Takvi blaži i pravilniji oblici talasa javljaju se naročito u ekvatorijalnim oblastima maina, pravilnih pasatskih vjetrova i na drugim djelovima okeana bez jačih vjetrova. To je karakterističan oblik talasanja mora ili mrtvog mora kod naših mornara, koji najbolje odgovara teoriji. Iz tog razloga je more kadtkad i po tihom vremenu ustalasano, i jedan za drugim valjaju se dugački, dosta pravilni talasi izrazitog trohoidnog oblika, dok more ima više oblike cikloida i površina mu je uzburkana talasima nejednakih veličina.