Priredio: Marko Knežević
Reljefni mozaik doline Vruje i okoline posljedica je selektivnih procesa u geološkoj prošlosti, naročito dejstva glacijalne i riječne erozije na podlogu različite otpornosti. Pri tome su mekše stijene jače razarane od otpornijih, pa su ti agensi poput vještih vajara oblikovali različite i specifične forme reljefa: glacijalne doline strmih strana i ravnog dna (valovi), krečnjačke prečage u valovima, i kanjonske usjeke u tim prečagama. Led je odvaljivao sa krševitih padina džinovske morenske blokove i stvorio oštre planinske vrhove u obliku zubaca ili tornjeva, karličasta udubljenja iz kojih su polazili lednici (tzv. cirkovi), džinovske otvore u stijenama zvane “šuplja vrata”, ogromne gomile kamenja (tzv. “mora kamenja”, interesantne profile slojeva i sl). Svi ti oblici, pored kuriozitetnih imaju i estetsko-dekorativna svojstva, pa alpske doline Ropojanska i Grbajska spadaju među najinteresantnijim i najljepšima na Balkanu.
Posebane kuriozitete u dolini Ropojani predstavljaju zubci Maja Šćokišta, hridine i vrhovi Karanfila, interesantni profili slojeva na Karafilskoj strani iz kojih se može čitati geološka istorija, vertikale litice Bjeliča i sl.
Sa Plavskim lednikom kod Gusinja u ledeno doba se spajao Vrujski lednik. Svojom erozijom ovaj lednik je u svom koritu stvorio preizdubljenja u mekšim stijenama i prečage u krečnjacima, koje pregrađuju dolinu. Pod pritiskom ledene mase lednik je savlađivao prečage. Međutim, kada je korito lednika naslijedila rijeka Vruja, ona je svojom erozijom od ukupno pet krečnjačkih prečaga dvije donje široko prosjekla, dok su ostale tri prečage sačuvane i danas pregrađuju dolinu. Ostaci razorenih prečaga su Čekića krš kod Gusinja i Ćosovića krš u Vusanju.
Najniža sačuvana prečaga nalazi se u Vusanju i zove se Suka. Ona je dugačka oko 1000, a široka oko 500 metara. Nadmorska visina prečage je 1063 m, a relativna visina, tj. razlika između izlaza i ulaza rijeke koja protiče kroz kanjon 65 m. Kroz ovu prečagu rijeka Grlja se probija uskim kanjonskim usjekom zvanim kanjon Grlja. Kanjon je dug 500 metara, dubok oko 50, a širok 2 do 7 metara. O postanku kanjona postoji naučna teorija. Po njoj kanjon je prvobitno bio ponornica koju je stvorio glacijalni potok koji je ponirao u prečazi Suki. Kasnije poslije otapanja lednika, kada je to korito naslijedila rijeka Grlja, došlo je do obrušavanja tavanice. Na dva mjesta postoje prirodni mostovi (prerasti) koji predstavljaju ostatke tavanice i svjedoče o nekadašnjem koritu ponornice.
U kanjonu Grlja pravi pet vodopada. Prvi vodopad - Skakavice na ulazu u kanjon visok je oko 15 m, a poslednji nizvodno dostiže visinu oko 25 m. Osim vodopada Skakavice svi ostali vodopadi su skriveni u dubini kanjona i nevidljivi su. Neki se jedva mogu samo djelimično vidjeti sa ivice kanjona. Najljepši prizor vodopad Skakavice pruža u proljeće pri najvišem vodostaju Skakavice. Tada se pri sunčanom vremenu na rasprašenim kapljicama vodopada stvaraju boje duginog spektra što vodopadu daje posebnu draž. Česti posjetioci vodopada i kanjona Grlje su turisti, planinari, izletnici, izviđači, fotografi i učesnici geografskih i drugih ekskurzija.
Ekipa planinara i speleologa iz Plava uspjela je da se spusti niz kanjon od ulaznog vodopada nizvodno do 200 metara. Pronašli su još tri vodopada i jako vrelo neposredno ispod vodopada Skakavice. Zahvaljujući tom vrelu rijeka Grlja u kanjonu nikada ne presušuje, dok Skakavica i njen vodopad na ulazu u kanjon u izuzetno sušnom periodu presuše. Čast prvog osvajača čitavog kanjona pripala je spasilačkkoj ekipi “Kopaonik” beogradskog planinarskog društva na čelu sa poznatim speleologom Milutinom Rudakovićem. Ekipi se pridružio i planinar iz Plava Husnija Šahmanović. Upotrebom alpinističke i speleološke opreme ekipa je uspjela da se probije kroz kanjon. Grlja predstavlja veliki izazov za alpiniste i speleologe. Bio je neosvojiv sve do 1982. godine. Za vrijeme vosokog vodostaja on je i dalje neosvojiv. Pomenute godine u oktobru, kada je najniži nivo vode, dva člana planinarskog društva Visitor iz Plava, Husnija Šahmanović i Adem Baković uspjeli su da se upotrebom čamca probiju u kanjon od izlaza uzvodno do oko 100 metara. Tada su u kanjonu otkrili nepoznati vodopad, visok po procjeni oko 25 metara. Ista ekipa kanjon dana 18. i 19. oktobra 1987. godine. To je bio veoma veoma težak i rizičan poduhvat.
Nakon osvajanja kanjona ing M. Rudaković je izradio skicu njegovog uzdužnog profila. Iz nje se vidi da se u kanjonu naizmjenično smjenjuju sifonska suženja (1 do 2 metra) i proširenja (maksimalno do oko 13 metara) sa jezerima i džinovskim loncima ispod vodopada. Najveće jezero se nalazi pri izlazu Grlje iz kanjona. U njemu se nalazi velika kupa od oburvanog kamenja.
Iz poprečnih profila se vidi da se kanjon na više mjesta pri dnu proširuje, a pri površini sužava.
Za razliku od prethodnih alpinista koji su se spuštali u kanjon užadima, ekipa hrabrih i iskusnih alpinista planinarskog društva Slobodni penjači sa Cetinja osvojila je 28.08. 2020. godine čitav kanjon skokovima niz vodopade u džinovske lonce ispod njih, ispunjene hladnom vodom od oko 3 °C. O tom poduhvatu ekipa je na društvenim mrežama objavila video snimak koji izaziva divljenje. Iz snimka se osim skokova i igranja vaterpola u jezerima vidi da se ekipa mjesimično probijala kroz mračni dio kanjona, koji predstavlja ostatak korita ponornice.
Objavljen: Knežević, M. (2022). Plavska Župa. Beograd: Štampar Makarije, Podgorica: Obodsko slovo, 90-93.