Led u moru

Miroslav Doderovic

Priredili: Miroslav Doderović, Zdravko Ivanović

Led je re­dov­na po­ja­va na po­vr­ši­ni po­lar­nih mo­ra i dje­lo­va oke­a­na. Tem­pe­ra­tu­re su sve ni­že uko­li­ko se ide od Ekva­to­ra ka po­lo­vi­ma. Zbog to­ga u po­lar­nim obla­sti­ma sred­nja go­diš­nja tem­pe­ra­tu­ra pa­da is­pod 0°C, uslijed če­ga se u mo­ri­ma ja­vlja led. Led se po­ja­vlju­je u tran­zi­ci­o­nom slo­ju iz­me­đu hi­dros­fe­re (mo­ra i osta­le vo­de na kop­nu) i at­mos­fe­re, a na­sta­je uza­jam­nim od­no­som va­zdu­ha i mo­ra. Struk­tu­ra  le­da od­re­đe­na je raz­li­kom u spe­ci­fič­noj te­ži­ni le­da i mo­ra - na od­nos ono­ga di­je­la le­da ko­ji je na va­zdu­hu pre­ma di­je­lu le­da ko­ji je pod mo­rem. Pre­ma po­ri­je­klu raz­li­ku­je se:

  1. led ko­ji je na­stao u mo­ru, tzv. mor­ski led,
  2. led u mo­ru ko­ji po­ti­če od led­ni­ka sa kop­na, tzv. led­nič­ki led i
  3. led ko­ji je do­spio ri­je­ka­ma u mo­re, tzv. rječ­ni led (u mo­ru led se stva­ra sni­ža­va­njem tempera­tu­re,  u za­vi­sno­sti od sa­li­ni­te­ta).

Stva­ra­nje le­da u mo­ru ­po­či­nje kad se u ci­je­lom po­vr­šin­skom slo­ju po­stig­ne po­treb­na tem­pe­ra­tu­ra ko­ja će po­kre­nu­ti kri­sta­li­za­ci­ju, to jest pro­ces iz­dva­ja­nja so­li, ka­ko bi osla­đe­na vo­da mo­gla pre­ći u čvr­sto sta­nje, tzv. či­sti led.

Mor­ska vo­da zbog znat­ne ko­li­či­ne so­li mr­zne se na tem­pe­ra­tu­ri od - 1,6° do - 3°C. Uko­li­ko je vo­da sa ve­ćim sa­li­ni­te­tom, uto­li­ko je tem­pe­ra­tu­ra tač­ka mr­žnje­nja ni­ža i su­prot­no. Isto ta­ko, uko­li­ko je vo­da mir­ni­ja, uto­li­ko se ona pri­je le­di i su­prot­no. Obič­no se pr­vo smr­za­va­nje javlja po­red oba­la, a po­sli­je se ši­ri i pre­ma pu­či­ni, za­hva­ta­ju­ći ogrom­na pro­stran­stva u ob­li­ku le­de­nih po­lja. De­blji­na le­da u polarnim mo­ri­ma raz­li­či­ta je i obič­no ne pre­la­zi 3 me­tra. Led ko­ji po­sta­je za­le­đi­va­njem mor­ske vo­de, je slan. He­mij­ski sa­stav mor­skog le­da ni­je isti kao sa­stav mor­ske vo­de. Mor­ska vo­da sa­dr­ži mno­go ve­ću ko­li­či­nu soli ne­go led, usled če­ga se pri za­le­đi­va­nju  očvr­sne pr­vo gor­nji površin­ski sloj vo­de, dok se pri tom pro­ce­su voda sa ve­ćim sa­li­ni­te­tom,

spuš­ta u ni­že slo­je­ve is­pod le­da. Suprotno ovo­me, led ko­ji sa kop­na do­nesu ri­je­ke i gle­če­ri koji je bez soli. Pri mir­nom mo­ru stva­ra se pro­zi­ran

mo­dri­ka­sti led kri­sta­la­ste struk­tu­re. Kod uz­bur­ka­nog i mr­tvog mo­ra na­sta­je kašasti led amorfne struk­tu­re s pu­no va­zduš­nih mje­hu­ra. Le­dom

ko­ji je na­stao u mo­ru po­kri­ve­no je 7% svjet­skog mo­ra. U mor­skoj vo­di po­ja­vlju­ju se naj­pri­je le­de­ni kri­sta­li, ko­ji se sve više  umno­ža­va­ju obra­zu­ju­ći ledenu ka­šu, od ko­je po­sta­ju san­te preč­ni­ka 30-50 cm for­mi­ra­ju­ći  ko­la­ra­sti led. Spa­ja­njem ovih san­ti obra­zu­je se le­de­ni po­kri­vač. On je obič­no po­ve­zan sa oba­lom ostr­va ili po­lu­o­str­va pa se za­to zo­ve kon­ti­nen­tal­ni led. Nje­go­va deblji­na do­sti­že do 3 m. Na otvo­re­nom mo­ru pod uti­ca­jem sna­žnih vje­tro­va od le­de­nog po­kri­va­ča se stva­ra­ju le­de­ne san­te. Ako im je ši­ri­na ve­ća od 500 m na­zi­va­ju se le­de­na po­lja. Od led­ni­ka ko­ji se spuš­ta­ju u

mo­re odva­ja­ju se ve­li­ke cjeline le­da. To su le­de­ni brijegovi.

Oni spu­stiv­ši se u sje­ver­no­po­lar­nim mo­ri­ma ima­ju iz­gled sto­lo­va - ogrom­nih plo­ča. Le­de­ni brije­go­vi na sje­ver­noj he­mis­fe­ri pori­je­klom su uglav­nom sa Gren­lan­da, a na ju­žnoj sa Antark­ti­ka. Ka­da plo­ve­ći stig­nu u umje­re­ne (to­pli­je) ši­ri­ne le­de­ni brije­go­vi se po­ste­pe­no to­pe, a naj­ve­ći mo­gu da plo­ve do ju­žne he­mis­fe­re 10 - 12 go­di­na. Le­de­ni brije­go­vi su opa­sni za po­mor­ski sa­o­bra­ćaj.


Slika 1. Led u moru

(Izvor: https://pixabay.com)

U mo­ri­ma po­lar­nih kra­je­va sje­ver­ne he­mis­fe­re po­seb­no se is­ti­ču mar­kant­ne struk­tu­re le­de­nih brijego­va ko­je na­sta­ju na zapadnim oba­la­ma Grenlanda, tač­ni­je u za­li­vu Dis­ko iz­me­đu 69° s.g.š. i 73° s.g.š. Na tom mje­stu skoncentriše se šest naj­br­žih lednika na Ze­mlji. Oda­tle se sva­ke go­di­ne spuš­ta u Svjet­sko mo­re, pro­sječ­no 5400 le­de­nih brije­go­va, ko­je tran­spor­tu­je u ni­že geografske ši­ri­ne La­bra­dor­ska stru­ja. Led ko­ji do­spi­je­va s kop­na u mo­re - za raz­li­ku od le­da ko­ji je na­stao u mo­ru - ima ipak dru­ga­či­ja fi­zič­ko-he­mij­ska svoj­stva i sa­svim raz­li­či­te hi­dro­ge­o­graf­ske po­slje­di­ce.

"Gle­čer­ski led" ili led u mo­ru ko­ji po­ti­če od le­de­nog pokri­vča i gle­če­ra s kop­na u po­lar­nim krajevima ju­žne i sje­ver­ne he­mis­fe­re ima naj­ve­će pro­stran­stvo i zna­čaj za ži­vot u mo­ru i na Ze­mlji. U mo­ri­ma oko Antarktika pre­o­vladava­ju le­de­ne ko­re i san­te le­da, to jest plo­ča­ste struk­tu­re značajnih raz­mje­ra. Iz sve­mir­skih leti­li­ca sni­mlje­na je, na pri­mjer, jed­na san­ta le­da du­ga 145 km, široka 40 km i vi­si­ne nad mo­rem 30 m sje­ver­no od Ro­so­vog mo­ra, tač­ni­je na 65° s.g.š. i 150° i.g.d.

Unu­traš­njost Gren­lan­da po­kri­ve­na je le­de­nim slo­jem - po­kri­va­čem či­ja de­blji­na pre­la­zi 1000 m. Ovaj le­de­ni po­kri­vač se na­zi­va In­lan­dajs i iz nje­ga se iz­dva­ja­ju le­de­ne ma­se, ko­je se niz do­li­ne kre­ću u ob­li­ku gle­če­ra pre­ma mo­ru. Pri do­la­sku gle­če­ra na mor­ske oba­le, od nji­ho­vih pred­njih dje­lo­va zva­nih gle­čer­ski je­zici odva­ja­ju se či­ta­vi le­de­ni bre­go­vi (ma­se) ko­ji po­či­nju da plo­ve po moru.

Le­de­ni brije­go­vi se stva­ra­ju pre­ko ci­je­le go­di­ne, a na­ro­či­to za vrije­me lje­ta i to uko­li­ko je je lje­to to­pli­je, uto­li­ko vi­še, jer ovo ubrza­va kli­za­nje gle­če­ra a sa­mim tim i odva­ja­nje le­de­nih brije­go­va, ko­je na oba­la­ma po­ja­ča­va uz­bur­ka­nost mo­ra. Na mo­ri­ma se po­red brije­go­va kre­ću i le­de­ne san­te i plov­ni led iz Sje­ver­nog le­de­nog mora, ko­ji se pri do­di­ru sa to­plom vo­dom po­ta­pa. Če­sto le­de­na polja ve­će de­blji­ne po­sta­ju zbi­ja­njem i na­go­mi­la­va­njem le­de­nih san­ti, ili pre­ba­ci­va­njem jed­nih pre­ko dru­gih. Ta­kvog su po­stan­ka le­de­ni brije­go­vi, zva­ni ta­ro­si, ko­ji se ja­vlja­ju po­red si­bir­skih oba­la i do­sti­žu vi­si­nu 40-50 m. Pri po­stan­ku le­de­nih brije­go­va ne­ki od njih do­sti­žu vi­si­nu iz­nad vo­de do 50, za­tim 100, a naj­veća za­pa­že­na visina je do 130 m. Kod ovih brije­go­va je mno­go ve­ća ma­sa le­da pod vo­dom.

Ta­ko npr. ako je nje­go­va vi­si­na 50 m iz­nad vo­de, on­da cjelo­kup­na nje­go­va de­blji­na mo­ra bi­ti oko 400 m, što zna­či da je nje­go­va pod­vod­na de­blji­na oko 9 pu­ta ve­ća od nadvod­ne. Du­ži­na ili naj­ve­će ho­ri­zon­tal­ne di­men­zi­je obič­no se kre­ću iz­me­đu 400 i 1000 m, a naj­ve­će do 10 i 15 km. Ove le­de­ne brije­go­ve od­no­se morske stru­je pre­ma ni­žim ge­o­graf­skim širina­ma, a na­ro­či­to Labrador­ska stru­ja, gdje se u do­di­ru sa to­plim stru­ja­ma ota­pa­ju.

Oni pre­la­ze 40° s.g.š. a kat­ka­d do­la­ze i do 30° s.g.š. Poš­to le­de­ni brije­go­vi pred­sta­vlja­ju, opa­snost za po­mor­ski sa­o­bra­ćaj, to je od iz­u­zet­nog zna­ča­ja zna­ti gra­ni­cu le­da i prav­ce nje­go­vog kre­ta­nja. Ma­da se u sje­ver­nom di­je­lu Ti­hog oke­a­na ja­vlja plov­ni led od po­lu­o­str­va Alja­ske pre­ma Kam­čat­ki i ostr­vu Je­su u nji­ma ne­ma le­de­nih brije­go­va. Po­zna­ti gle­čer Ma1aspina (4000 km2) na polu­o­str­vu Alja­sci u pod­nož­ju pla­ni­ne Sent Eli­as, ko­ji do­pi­re do mo­ra, raz­bi­ja se u blo­ko­ve ko­ji se po­tom po­ta­pa­ju.

Le­de­ne ma­se na ju­žnoj he­mis­fe­ri ne­sra­zmjer­no su ve­će i mno­go broj­ni­je ne­go na sje­ver­noj i one se od njih znat­no raz­li­ku­ju ka­ko po vi­si­ni ta­ko po du­ži­ni i po­vr­šini. Mnogi le­de­ni brije­go­vi ju­žnih mo­ra su zna­čaj­ni­ji po svo­joj du­ži­ni. Ju­žno od 400 j.g.š. ni­je­su ri­jet­ki brije­go­vi od 5 do 20, a če­sto i 50 do 100 km. Nji­ho­va vi­si­na je ta­ko­đe ve­li­ka i za­pa­že­ni su oni od 240 do 250 m, a naj­vi­ši je pri­mi­je­ćen 1886. go­di­ne na ju­gu od Afri­ke, bio je vi­sok 510 m, što od­go­va­ra vi­si­ni pla­ni­na (npr. Avale).

Slika 2. Ledolomac razbija led u moru

(Izvor: https://pixabay.com)

Ra­ne go­di­ne XX-tog vi­je­ka bi­le su vri­je­me ubr­za­nog raz­vo­ja teh­no­lo­gi­je. Ovo vri­je­me je bi­lo pro­gla­še­no sjaj­nim vre­me­nom velikog svjet­skog pro­gre­sa bro­do­va. U tom periodu je pro­jek­to­van RSM Ti­ta­nik, luk­su­zni brod  du­ga­čak 269 m, sko­ro ko­li­ko 3 fudbal­ska te­re­na. On je bio projektovan da bu­de ne­po­to­piv, sa razgra­na­tim ku­pe­i­ma, što bi sa­ču­va­lo nje­go­vo odr­ža­va­nje na površini vo­de u slu­ča­ju da u ne­ki od ku­pea pro­dre vo­da. Zbog nje­go­vog ne­po­to­pi­vog imi­dža, bi­le su za­ne­ma­re­ne mje­re bezbjednosti."Ti­ta­nik" je raspolagao malim brojem čamaca za spašavanje, samo za po­la nje­go­vih put­ni­ka.

On je po­šao na svo­je prvo pu­to­va­nje u apri­lu 1913. godine pu­tu­ju­ći iz En­gle­ske za SAD pre­ko sje­ver­nog Atlant­skog oke­a­na. U ju­tro 14. apri­la Ti­ta­nik je pu­to­vao pod ve­drim ne­bom i pri mir­nom mo­ru pre­ko­mjer­nom br­zi­nom od 41 km/h pre­ko rav­ne površi­ne oke­a­na gdje je le­de­ni bri­jeg bio do­ne­šen u su­sjed­nu oblast Grand Banks ju­žno od Nju­fa­un­dlen­da. Ti­ta­nik je plo­vio is­pred reda vo­žnje i na­dao se da će na­pra­vi­ti bo­lje vri­je­me, ako stig­ne u Nju­jork ra­ni­je. Upra­vo ta­da brod je pri­mio po­na­vlja­ju­će upo­zo­re­nje opa­sno­sti od le­de­nog bri­je­ga, ali je po­sa­da bi­la ne­za­in­te­re­so­va­na. Po­slije sve­ga, mi­sli­lo se da je brod ne­po­to­piv. Oko po­la sa­ta pri­je po­no­ći, on je sna­žno uda­rio jed­nom stra­nom u ogrom­ni le­de­ni brijeg ko­ji ga je pre­sje­kao i trup bro­da no­sio oko 100 m. U Ti­ta­nik je po­če­la da pro­di­re vo­da. Ne­gdje oko 2 i po sa­ta po­slije uda­ra u ledeni bri­jeg brod je bio po­lu po­lo­mljen i to­nuo je.

Zbog ni­skih tempe­ra­tu­ra noć­no vri­je­me je uslo­vi­lo nedostatak po­mo­ći sa dru­gih bro­do­va ko­ji su se na­la­zi­li na pu­či­ni. Zbog ne­do­volj­nog bro­ja čamaca za spa­ša­va­nje stra­da­lo je 1513 od 2224 put­ni­ka. To je jedna od najve­ćih po­mor­skih ka­ta­stro­fa. P­oj­ava i op­asnost od l­ed­enih brijeg­ova ut­ic­ala je na podešavanje p­omo­rskih l­in­ija i­zm­eđu Evr­ope i Am­er­ike, a n­ar­oč­ito oko Nj­uf­au­ndle­nda, gdje se ovi brij­eg­ovi v­rlo č­esto j­avlj­aju. Da bi se i­zbj­egla op­asnost od l­eda p­osl­ije pr­op­asti T­it­an­ika o­rg­an­iz­ov­ana je p­atro­lna sl­užba od sp­ec­ija­lnih br­od­ova, k­oji ob­avje­št­av­aju učesnike u p­omo­rskom s­a­obr­ać­aju o kr­et­anju l­ed­enih brij­eg­ova.

Trage­di­ja je do­ve­la do for­mi­ra­nja si­gur­no­snih pra­vi­la za bro­do­ve i do for­mi­ra­nja siguronosnih le­de­nih patrola. Ove pa­tro­le re­dov­no nad­gle­da­ju ve­li­ke po­vr­ši­ne od Pensilvanije, da bi spri­je­či­li  da­lje ne­sre­će kao što je bio ovaj slu­čaj. Ame­rič­ka mor­na­ri­ca je po­če­la da uvo­di ove pa­tro­le ne­po­sred­no po­slije nesreće Ti­ta­ni­ka, što će po­sta­ti me­đu­na­rod­no pra­vi­lo 1914. godine.

Ovo mje­sto je bi­lo ve­o­ma in­te­re­sant­no zbog lokacije olu­pi­na Ti­ta­ni­ka, ali tek sko­rom upo­tre­bom no­ve teh­no­lo­gi­je je bi­lo mogu­će na­ći ga u tako du­bo­koj vo­di. Međutim, tač­no mje­sto sudara je neš­to što je još mi­ste­ri­ja i što je ne­ja­sno, bi­lo da je tonjenje pra­vo­li­nij­sko do dna mo­ra ili da je pra­vac to­nje­nja bio dru­ga­či­ji. Po­slije ne­ko­li­ko ne­u­spje­lih po­ku­ša­ja, eks­pe­di­ci­ja predvođe­na okeano­gra­fom Dr Ro­ber­tom Bej­lor­dom sa Vuds Hols oke­an­skog in­sti­tu­ta ot­kri­la je olu­pi­ne u septem­bru 1985. godine. Eks­pe­di­ci­ja je ko­ri­sti­la Ar­go do obeshrabrujućih du­bi­na i po­to­piv­ši ga, našla je mje­sto olu­pi­ne Ti­ta­ni­ka na dnu oke­a­na. Ti­ta­nik je u dva di­je­la bio po­lo­žen na du­bi­ni od 3844 m, sa odlomcima ra­su­tim svu­da oko olu­pi­ne. Na­či­nom po­ta­pa­nja Al­vi­na na dno, do­tak­nu­ta je pa­lu­ba Ti­ta­ni­ka, što je no­si­lo pr­va ljud­ska opa­ža­nja Ti­ta­ni­ka zad­njih 75 go­di­na. Dr Bej­lord vje­ru­je da bi olu­pi­ne tre­ba­lo sma­tra­ti mje­stom za sa­hra­nu i po­greb i da sva­ku re­kon­struk­ci­ju tre­ba smatrati uz­ne­mi­ra­va­njem gro­bo­va.

Po­slije Bej­lor­do­vog ot­kri­ća Tita­ni­ka, ne­ko­li­ko dru­gih ekspedici­ja je po­sje­ti­lo i re­kon­stru­i­sa­lo lič­ne pred­me­te i dru­gu svo­ji­nu.  Led re­dov­no ome­ta plo­vid­bu Svjet­skim mo­rem, ali savremenim teh­nič­kim do­stig­nu­ći­ma i usavršava­njem, Međunarodne nad­zor­ne slu­žbe za pra­će­nje le­da na mo­ru (Ice Pa­trol Ser­vi­ce) to sta­nje je iz­mi­je­nje­no to­li­ko da na mo­ru go­to­vo vi­še nema opa­sno­sti od le­da. Led ko­ji je na­stao na kop­nu no­si odgovaraju­će ko­li­či­ne raz­dro­blje­nog, čvr­stog na­no­sa, ko­ji se prilikom ota­pa­nja le­da ta­lo­ži (se­di­men­ti­ra) na dno mo­ra.

Rječ­ni led u mo­ra uno­se ri­je­ke, ko­je te­ku sa kop­na. On je svjetlo ze­len­ka­ste bo­je i nje­ga naj­vi­še ima po­red oba­la Si­bi­ra, Kana­de, a na­ro­či­to is­pred uš­ća ri­je­ka. U po­lar­nim i sub­po­lar­nim mo­ri­ma na sje­ver­noj hemis­fe­ri ri­je­ke sa su­sjed­nog kop­na, na­ro­či­to ri­je­ke  iz Si­bi­ra, do­no­se u pro­lje­će ve­li­ke ko­li­či­ne le­da. Taj led se bit­no raz­li­ku­je od le­da ko­ji je nastao u mo­ru pre­ma iz­gle­du, bo­ji, ko­li­či­ni i struk­tu­ri.

Ta­kav led se obično go­mi­la pred uš­ći­ma polarnih i sub­po­lar­nih ri­je­ka, oda­kle ga zahvataju mor­ske stru­je i transpor­tu­ju pre­te­žno u obal­na i plit­ka mo­ra sje­ver­ne he­mis­fe­re. Led uti­če, da­kle, na ob­li­ko­va­nje po­sto­je­ćeg re­lje­fa i stva­ra­nje novih ob­li­ka. Led ras­hla­đu­je mo­re i traj­no uti­če na nje­go­va svoj­stva, poseb­no na ko­li­či­nu ras­tvo­re­nih ga­so­va, naj­pri­je ko­li­či­ne kiseonika, što uslovlja­va iz­u­zet­no bo­gat­stvo plank­to­na - osno­ve za is­hra­nu ri­ba i osta­lih organizama u mo­ru.

 

Objavljen: Doderović, M., Ivanović, Z. (2008). Okeanografija-Geografski aspekti. Nikšić:

Geografski institut Filozofskog fakulteta, 54-59.


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *