Priredili: Miroslav Doderović, Zdravko Ivanović
Veoma značajne promjene događaju se u obliku talasa i kod samog talasanja pri približavanju obalama. U njihovoj blizini nalaze najveću prepreku pravilnom i slobodnom kretanju, pa je zato na tim djelovima mora talasanje vrlo nepravilno, isprekidano, burno. Ranije je spomenuto kako čestice u oscilacionim talasima opisuju sve izrazitije eliptične putanje što je veća dubina, jer su tamo pod uticajem dva sloja nejednake gustine, te ne mogu imati kružna kretanja. Kad talasi dospiju do plitkog dna, ono im čini još veću prepreku u slobodnom kretanju i jedan dio njihove potencijalne energije se utroši na rad. Osim toga, približavajući se obalama horizontalne osovine orbitalnih putanja čestica se na prednjim djelovima skrate, a strana talasnog brežuljka, koja je bliža obali, bude spriječena u normalnom kretanju, pa se zato pravci brežuljaka prilagođavaju obliku obale. Ma sa koje strane duvao vjetar, na pučini se, pri talasanju mora, nizovi talasa skoro uvijek kreću u upravnom pravcu na pružanje obale i sa njim se sijeku pod uglom oko 90o, ali se sa postepenim približavanjem njihovi položaji mijenjaju i stoje sve kosije prema pružanju obale. Prvi talasi koji dospiju do žala najviše su usporeni u kretanju, jer je brzina propagacije proporcionalna drugom korijenu dubine, pa se malo po malo nizovi talasnih brežuljaka iskrivljuju i sve više prilagođavaju pravcu pružanja obale.
Rušenje nastaje na talasnom brijegu, jer čestice u orbitalnoj putanji gube oslonac ravnomjernog orbitalnog kretanja. Talasi se tada lome i poprimaju horizontalno ili translatorno kretanje. Ovim kretanjem morska voda horizontalno nadire na obalu, a potom se vraća. Tada nastaju dva kretanja morske vode. Rušenjem talasa morska voda nadire na obalu, a potom se gravitaciono po dnu vraća prema moru. Na prethodnoj slici su brojkama obilježene faze deformacije talasa.
Ako se pod uticajem sjeveroistočnog vjetra stvore nizovi talasa, koji se kreću unaprijedno upravno na pravac vjetra, bili bi u blizini žala primorani da se sve više prilagođavaju obali. Iz toga razloga pravci talasnih brežuljaka sve manje odstupaju od izobata što su bliži obali, i ako u istini nijesu potpuno paralelni. Pored promjene u pravcu talasa mijenja se i njihov profil. Talasi približavanjem žalu postaju sve viši i kraći, čeona strana brežuljka postaje sve strmija, propne se, prebaci se unaprijed i pošto nema oslonca, pod vojim teretom padne, šumno se izlomi i razbije u bezbroj zapjenušanih vrhova. Ta pojava je mlat, bibavica ili udaranje mora o obale.
Obično se mlat tumači time, što je donji dio talasa usljed trenja sa dnom znatno usporen u kretanju, i to tim više što je voda plića, dok se talasni brežuljak nesmetano kreće unaprijed. Zbog bržeg kretanja prednji dio postaje sve strmiji, izvija se prema talasnoj dolini ispred njega u obliku jezika i stropoštava se. Međutim, usljed blago nagnutog dna, to dejstvo je pojačano i prirodnim oticanjem voda u suprotnom pravcu propagacije talasnog profila, od obale prema pučini (jer se s tijelo kotrlja niz strme padine).
I ako je ova hipoteza vjerovatna, može joj se naći nekoliko zamjerki, od kojih je najvažnija da trenje vodenih čestica sa dnom, nije ni dovoljno blizu da bi moglo prouzrokovati opažene asimetrije u talasnom profilu, jer se eksperimentalnim proučavanjem talasa u plitkim vodama, i pod pogodnim uslovima za usporavanje kretanja trenjem, to nije moglo postići. Spomenuto je da se brzina propagacije smanjuje, a visina talasa povećava ukoliko je dno pliće, dok se u isto vrijeme zapremina vode u talasu smanjuje. Po tome će u izvjesno doba nastati trenutak, gdje zapremina vode neće biti dovoljna da izgradi potpun talas, što će se pokazati u izdubljenosti prednje strane brežuljka. Takvo je tumačenje o promjeni u obliku profila dao Hagen.
Kada se snažno talasanje pučine približavajući se plitkim obalskim vodama ublaži, i manje više raspline, može ponekad doći do više puta ponovljenog lomljenja i razbijanja. Pri svakom pregibu blago nagnutog dna asimetrični se talasi razbiju i zapjenuše, bilo da prelaze sa strmijeg na blaži nagib, ili sa blažeg na strmiji. Isto se tako izlome, rasprskaju i zapjenuše kad udare o čvrstu podlogu tla. Ali se pri ovom dogodi i nešto drugo, jer se talasi jedan za drugim prevaljuju, a sa svakim biva donešena izvjesna masa vode na žalo, što izaziva nagomilavanje vode, pa time i preveliki pritisak. U težnji izjednačenja i uspostavljanja ravnoteže, višak vode otiče po dnu natrag u more. Naravno da je svakim novim talasom povratna struja u dubini privremeno usporena, pa i zadržana, ali ipak ona odnosi sa sobom sve one predmete koji su lakši od vode, i koji nijesu pričvršćeni za dno.
Najviši talasi u blizini žala mogu biti posljedica interferencije, osim toga i sudara talasa koji se bliži obali sa odbijenim talasom, čime se stvaraju visoki mlazevi vode, i na kraju posljedica vjetra sa morske pučine, koji snažno potiskuje vodu talasnog brežuljka unaprijed, prema plitkom žalu, a time mu se visina poveća.
Sasvim je drukčiji tip udaranja mora pri strmim obalama, jer ma kolika da je snaga talasa ne bi moglo biti mlata, ako se horizontalno dno neposredno pri obali graniči sa vrlo visokim i okomitim stijenama. Kad talas udari o takvu obalu, bude sa nje istom jačinom odbačen, ali njemu u susret dolaze i drugi talasi i ne može da dođe u ravnotežu. Prvu mu prepreku čini stjenovita obala, drugu talasi koji mu idu u susret, a treću dublji i gušći slojevi vode. Najmanji mu je, dakle, otpor naviše, tj. prema mnogo lakšem i pokretljivijem vazduhu. Stoga talasi pri strmim obalama pokazuju u glavnom vertikalna kretanja, vrlo izrazito dizanje i spištanje, a ne pravi mlat, i stvara se sistem nepomičnog osciliranja. Na taj se način može protumačiti, zašto se za vrijeme velikih zimskih bura ogromni mlazevi vode podižu, do 30 metara i više, i rasprskaju se u bezbrojne kapljice. Ponekad potpuno prekriju, pa čak i nadmaše u visini, čuveni svetionik Ediston, daleko ispred Devinporta i Plimenta, u Engleskom kanalu. To udaranje talasa toliko uskomeša morsku površinu da su obale većinom nepristupačne.
Dosta je važno pitanje u kojoj se dubini talasi počinju lomiti. Njemu je odavno posvetio pažnju Ćialdi, koji je iz mornarskih krugova dobio podatke u kolikoj se najvećoj dubini talasi počinju sa pučine razbijati, gdje počinju da se skraćuju i povećavaju visinu, a ipak da i dalje zadrže relativnu pravilnost oblika, i u kojoj je dubini materijal na dnu toliko pokrenut talasima da bi mogli donijeti do površine čestice tamošnjih sedimenata. Pri ispitivanju je došao do zaključka da ta dubina zavisi od lokalnih uslova dna, njegove ravnine i veličine nagiba, od jačine vjetra, visine i dužine talasa, ali bi se pod svim srednjim uslovima okeanski talasi počeli lomiti u dubini od 50 metara, a na Sredozemnom i Jadranskom moru u dubini od 30 metara. Korniš je kasnije postavio pravilo da se talas izlomi ako je dubina vode, od nivoa morske površine do dna, jednaka njegovoj visini. Drugim riječima, ako bi talasi imali visinu od 2,5 do 3 metra ili se kretali oko 2 metra iznad nivoa mirne morske površine, pa se počnu razbijati u plićak, to bi značilo da je na tom mjestu voda duboka 2,5 do 3 metra ili oko 2 metra ispod talasne doline. Ali i kod toga pravila ima puno izuzetaka, jer je u nekim slučajevima razmjera dubine vode prema talasnoj visini od 1,16 do 2,70, u drugim vrlo jednolika, a u dosta velikom broju slučajeva talasi se razbijaju i lome u nekoliko puta dubljoj vodi od njihove visine.
Objavljen: Doderović, M., Ivanović, Z. (2008). Okeanografija-Geografski aspekti. Nikšić: Geografski institut Filozofskog fakulteta, 219-223.
