Priredili: Miroslav Doderović, Zdravko Ivanović
Veličina morskih doba na okeanskim ostrvima iznosi prosječno oko 80 cm (ima i izuzetaka – na Kanarskim ostrvima do 2,5 m) i u osnovi se poklapa sa proračunima statičke teorije. U blizini obala nastaju velike promjene u kretanju vode plimskog talasa, pa se znatno mijenja i veličina morskih doba. Na rtovima koji zalaze daleko u more ona nije veća od 3 m – izuzetno dostiže 4 m; iznad 6 m je samo u moreuzima, vrhovim nekih zaliva i u ljevkastim ušćima rijeka. Najveća veličina morskih doba je u zalivima koji su široko otvoreni prema pučini, a prema svojim vrhovima se sve više sužavaju i postaju plići. Tako pri desetostrukom smanjenju širine zaliva, a nepromijenjenoj dubini, veličina morskih doba povećava se oko 3 puta, dok pri istoj širini zaliva, a desetostrukom smanjenju dubine, povećanje iznosi skoro dva puta više nego u mjestu gdje počinju promjene dubina. Došavši do vrha zaliva plimski talas se odbija od obale i sudara sa vodom koja još uvijek nadire ka kopnu. Tako se formiraju stacionarni talasi, čija se visina udvostručuje. Samo u takvim uslovima veličina morskih doba premaša visinu od 10 m, što pokazuju i podaci iz tabele:
Ulazeći u ljevkasta ušća nekih rijeka, plimski talas prodire i uz rijeku. Rastojanje do kojeg on uzvodno dopire zavisi od pada rječnog dna i brzine toka. Na Amazonu su primijećani plimski talasi na 1400 km uzvodno od njegovog ušća, na Sv. Lorensu do 700 km, u Kvebeku, koji je od ušća udaljen 560 km, visina plimskog talasa dostiže 4,6 m, na Jangcekjangu do 500 km uzvodno od ušća, zatim na Labi do 150 km od ušća, na Sjevernoj Dvini do 120 km od ušća itd. Plimski val, pri kretanju uz rijeku, prodire u obliku zapjenušanog vodenog zida, koji je na Amazonu poznat pod nazivom pororoka, a na evropskim rijekama pod imenom maskare i bor. Na plićacima i suženjima zapjenušana voda se razliva, odnosno prodire sa velikim šumom. Ovo je naročito izraženo na rijeci Cijentangu u južnoj Kini, gdje vodeni zid dostiže izuzetno visinu do 8 m i brzinu do 4,6 m/s (Dukić, 1962)
Sredozemno more ima samostalna morska doba. Na njih djelimično utiče i prodor atlanskih voda kroz Gibraltarski moreuz. Na osnovu proučavanja R. Šterneka (mlađeg) ustanovljeno je da se u Sredozemnom moru u pogledu pojave morskih doba i njihovih odlika razlikuju dva glavna basena, to su Zapadni mediteranski i istočni mediteranski basen. Oni su spojeni Sicilijanskim kanalom i Mesinskim moreuzom. (Dukić, 1962)
U oba basena vlada jednočvorno talasanje duž meridionalnih osa čvorova. U Zapadnom basenu ta osa se proteže približno između Valencije u Španiji i Alžira na afričkoj obali, a u Istočnom basenu približno duž 23º i.g.d., odnosno između rta Matapana na Peloponezu i grada Derne u Kirennajki (Libija). Duž pomenutih osa voda oscilira tako, da kada je zapadno od njih niska voda, odnosno osjeka, tada je istočnije visoka voda ili plima. Ovo je utvrđeno po veličini lučkih doba: u zapadnim polovima oba basena se u prosjeku kreću od 3,3 do 3,5 časa, a u istočnim polovima od 8,8 do 9,5 časova.
Veličina morskih doba u Sredozemnom moru opada u pravcu istoka. Kod Gibraltara ona dostiže 2 m, a duž sirijske obale svega 0,3-0,4 m. Izuzetno veličina morskih doba dostiže u zalivu Sirta do 1,83 m, jer je on plitak i u njemu dolazi do preplitanja oscilatornog kretanja vode sa istovremenim prodorom vodenih masa kroz Silicijanski kanal.
U istočnom basenu razlikuju se dva sporedna basena – Jadransko i Crno more. U Jadranskom moru su morska dobra u najužoj vezi sa prodorom vode kroz Otrantski moreuz; za vrijeme visoke vode u Istočnom basenu, odnosno Jonskom moru, ulazi kroz pomenuti moreuz oko 16,5 km3 vode koja u vidu translatornog talasa dopire do linije Dubrovnik-Monte Gargano. Dok se zapadni dio tog plimskog talasa gubi u Manfredonijskom zalivu, dotle istočni prodire duž naše obale u pravcu sjeverozapada. Posle 12 časova taj dio plimskog talasa obiđe cio Sjeverni Jadran obrćući se oko amfidromiske tačke, koja leži istočno od Ankone. Ovakav pravac kretanja plimskog talasa potvrđuju lučka doba na Jadranu. Izuzetno, za vrijeme sizigija i pri južnom vjetru, veličina morskih doba je još izrazitija i iznosi kod Rijeke 1,3 m., kod Pule 2,2 m, kod Venecije 2,7 m, a kod Trsta do 3,4 m (Dukić, 1962).
Crno more se odlikuje jednočvornim talasanjem duž meridionalne ose, koja prolazi njegovom sredinom. U vezi sa takvim osobinama morskih doba, niska voda se javlja u zapadnim lukama, a u isto vrijeme je u istočnim visoka. Istina, veličina morskih doba u Crnom moru je neznatna – do 8 cm, te se ona praktično i ne ispoljavaju. Međutim, znatno veća kolebanja morskih nivoa nastaju pri denivelaciji, koju izazivaju jaki vjetrovi.
U vezi sa pojavom morskih doba su i plimske struje. One predstavljaju horizontalno kretanje vode u pravcu obala za vrijeme plime, a od obala ka pučini za vrijeme osjeke. Najizrazitije su u graničnim područjima, koja imaju samostalna morska doba, kao i u zalivima i moreuzima koji imaju znatnu veličinu morskih doba. Tako na primer, u zalivu Sen Maloa plimna struja ima brzinu do 13 km/h, a u Petlandskom moreuzu između sjeverne Škotske i Orkniskim ostrva, do 18 km/h.
Za praktičnu primjenu je najvažnije vrijeme nastupa, visina visoke i niske vode, kada i kako teku struje morske mijene. Ovi elementi se proračunavaju posebnim tablicama morskih mijena, a najviše se upotrebljavaju engleske Admiralty tide Tables. Sastavljene su prema posebnom (admiralitetskom) metodu predskazivanja. Proučavanjem morskih mijena i izradom priručnika bave se Hidrografski instituti. Oscilacije površine vodenog pokrivača Zemlje usljed morskih mijena na obalama otvorenih mora (okeana) često prelaze 5 m. Najveća oscilacija od 18 m ustanovljena je na atlantskoj obali Kanade u zalivu Fandi. Sa udaljenošću od obale oscilacije opadaju; u centralnim djelovima okeana iznose oko 1 m. U zatvorenim morima oscilacije su male: Crnom moru 2-3, a u Sredozemnom i Jadranskom 20-40 cm. Brzina struja koje nastaju pri morskim mijenama su različite. Na otvorenom okeanu ne prelaze 0,4 čvorova, dok u moreuzima (kanalima) mogu de budu znatno veće (u moreuzu Akutan Aleutska ostrva iznosi 13,6 čvorova). Visina plimskog talasa u ušćima nekih francuskih rijeka iznosi 3-4 m, kreće se brzinom i do 18 čvorova, te prodire uzvodno od ušća desetak kilometara.
Poznavanje morskih mijena ima višestruki značaj. Ukoliko se pri plovljenju u područjima sa plićacima, grebenima ili drugima navigacijskim preprekama ne vodi računa o njenom uticaju (oscilacija dubine, struje, talasi), može doći do udesa (ovo je uzrok oko 20% nasukavanja brodova). Uplovljenje (isplovljenje) u luke sa velikim oscilacijama dubina vrši se u vrijeme visoke vode. Brodovi pristaju i zatvaraju se u dokove kako bi se izbjeglo nasukivanje u vrijeme niske vode. Pri polaganju minskih prepreka biraju se takve položajne dubine mina da budu u što većoj mjeri efikasne i pri visokoj i niskoj vodi, zavisno od gaza protivnikovih brodova. Na nekim niskim obalama za vrijeme osjeke ostaje suv i po nekoliko kilometara širok pojas, o čemu mora da vodi računa branilac radi pravilnog postavljenja protiv desantnih prepreka i njihove zaštite i maskiranja, i napadač radi njihovog savlađivanja. Struja i talasi izazvani morskim mijenama imaju isti uticaj na brodove i njihova dejstva kao i ostale morske struje i talasi, s tim što se njihova jačina i smjer u određenim vremenskim intervalima mijenjaju pa se ovo mora imati u vidu prilikom procjene situacije.
Značaj plime ogleda se naročito u pomorstvu-brodarstvu zbog visinske razlike vodene površine za vrijeme plime i osjeke. Visinske razlike često otežavaju pristajanje brodova uz obalu, a isto tako i iskrcavanje putnika i istovar robe. Od kolikog je značaja plima najbolje se vidi po velikim svjetskim pristaništima, kao npr. Londonu na rijeci Temzi, 96 km daleko od mora, plima ljeti dostiže visinu i od 5 metara, ili pak u Liverpulu 4 metra, Hamburgu na Labi 2 metra itd. Blagodareći baš tako visokoj plimi omogućeno je u ovim pristaništima pristajanje velikih prekookeanskih brodova, a isto tako živ saobraćaj, trgovinu, a samim tim i razvitak ovih pristaništa u red najvećih gradova na svijetu. Naposletku značaj plime i osjeke sastoji se i u tome što one u zalivima i rječnim ušćima vrše spiranje vode i tako ne dopuštaju da se u njima voda zagadi, što je od velikog značaja za pristaništa.
Objavljen: Doderović, M., Ivanović, Z. (2008). Okeanografija-Geografski aspekti. Nikšić: Geografski institut Filozofskog fakulteta, 233-236.
