
Priredili: Miroslav Doderović, Zdravko Ivanović
Jedan od prvih pronađenih metoda za određivanje saliniteta vode je da ispari pažljivo izmjerena količina vode u potpunosti i da se potom izmjeri težina ostatka. Međutim, tačnost ove metode je ograničena i ovaj proces zahtijeva puno vremena. Još jedan način mjerenja saliniteta je da se iskoristi prednost činjenice da je odnos većinskih elemenata koji sačinjavaju rastvorene komponente najverovatnije konstantan u svim uslovima.
Zbog nepromijenjenosti strukture morske vode, koncentracija pojedinačnog većinskog gradivnog elementa može biti izmjerena da bi se odredio ukupan salinitet datog uzorka vode. Gradivni element koji se javlja u najvećim količinama i najlakši je za tačno mjerenje je hloridni jon Cl -. Težina ovog jona u uzorku vode se naziva hlorinitet. U bilo kom uzorku okeanske vode, bilo gdje, jon hlorida uvijek je u odnosu od 55,04 procenata ukupne proporcije rastvorenih supstanci. Znači, mjerenjem samo koncentracije hloridnog jona, ukupni salinitet uzorka morske vode može biti određen preko sledećeg odnosa: salinitet (‰) = 1,80655 x sadržaj hlora (‰). Na primjer, ako uzmemo prosječan hlorinitet okeana, što je 19,2 ‰, prosječan salinitet okeana bi bio 1,80655 x 19,2 ‰, pa
ima vrijednost od 34,7 djelova rastvorene materije u svakih 1000 djelova morske vode.
Na sreću, sa unaprijeđenim okeanografskim instrumentima, ovaj posao je umnogome uprošćen. Mjerenje elektroprovodljivosti i sposobnosti supstance da prenosi električnu struju vode danas je najuobičajeniji metod koji se koristi da bi se izmjerio salinitet morske vode. Okeanografi znaju da električna provodljivost okeanske vode raste sa povećavanjem saliniteta. Što je više rastvorljivih supstanci u vodi, bolja je provodljivost električne struje. Na taj način, salinitet može biti određen mjerenjem provodljivosti okeanske vode puštanjem slabe električne struje kroz vodu. Instrument sposoban za obavljanje ovakvih mjerenja se naziva salinametar. Veoma precizno mjerenje saliniteta
može biti obavljeno sa salinametrom do veće tačnosti od 0,003‰. Određivanje tačne količine saliniteta dozvoljava nam i utvrdjivanje tačne količine glavnih komponenti. Neki sastojci se određuju posebnim fizičkim metodama i oni su zastupljeni u manjoj mjeri, kao što su: fosfat, nitrat, amonijum i gasovi kiseonik i ugljen-dioksid.
Standardni sadržaj okeanske vode analizirane za hloridni jon je izmjeren na deset – hiljaditih djelova od strane Institutaza okeanografske usluge u Varmliju (Engleska). Sadržaj vode se potom uliva u male zapečaćene staklene posude zvane ampule (epruvete) i šalje laboratorijama po svijetu za korišćenje kao odgovarajući standard u podešavanju analitičke opreme.
Na brodovima se služi drugim, uvijek posrednim metodama, bilo određivanjem optičkog eksponenta prelamanja u njoj, ili određenjem sadržine hlora, koji stoji u nepromjenljivom odnosu prema cijelom salinitetu. Godine 1966. UNESCO - u saradnji sa Institutom za okeanologiju Velike Britanije objavili su Međunarodne tablice u kojima se može direktno pročitati salinitet mora ili bilo koje tekuće vode s tačnošću od 0,00001.
O porijeklu morskih soli vladala su još u Starom vijeku dva mišljenja. Po jednom od njih se pretpostavljalo da su sve morske soli kontinentalnog porijekla, tj. da su se rijeke od najstarijih geoloških perioda na svom toku od izvorišta do ušća opterećivale rastvorenim elementima i na taj način donijele razne vrste soli u okeane. Po tome mišljenju prvobitni okean morao biti sladak i postepeno bi postajao sve slaniji, a to se ne slaže sa fosilnim ostacima mnogobrojnih biljnih i životinjskih vrsta iz starijih geoloških perioda, koje nijesu mogle živjeti u slatkim vodama. Sastav rastvorenih sastojaka u rječnim vodama sasvim je drugačiji nego u okeanskim. U velikim, zatvorenim jezerima centralnih kontinentalnih djelova, bez ikakve veze sa okeanom, hemijski sastav vode je drugačiji, mada rijeke stalno donose izvjesne količine rastvorenih soli, koje se u stajaćoj jezerskoj vodi pod uticajem isparavanja koncentrišu. Svako takvo jezero ima, različit sastav od svih drugih, nasuprot dosta jednolikom hemijskom sastavu okeanskih voda. Novijim ispitivanjima dokazano je da su elementi morske soli, hlor i natrijum, neznatan sastavni dio čvrste zemljine kore, i onaj dosta debeli sloj morske soli, koji bi ostao na okeanskom dnu ako bi sva voda isparila, ne bi mogao biti kontinentalnog porijekla.
Sve to dovodi do zaključka da se prihvati drugo saznanje po kome su okeani od vajkada bili slani. Eduard Sis je ukazao na dosta veliku mogućnost, da su subokeanske vulkanske pojave, a naročito izbacivanje hlorom opterećenih para iz unutrašnjosti Zemljine magme, kao stalni pratioci njenog hlađenja, glavni uzrok hemijskom sastavu okeanskih voda. Po tom mišljenju, okeanske soli nisu terigenog nego magmatskog porijekla, mada bi se i ovdje mogle dodati izvjesne primjedbe.
Rijeke, naime, stalno odnose sa sobom izvjesne količine soli. Ako se pođe od pretpostavke, da se u okeane slije 37 100 km3 rječne vode sa količinom soli od 0×16‰, to bi odgovaralo zapremini od 2,47 km3.
Kada bi sva ta količina prešla u čvrst oblik, okeansko dno bi se svake godine povisilo za 0,00644 mm. Na taj bi se način stalnim donošenjem rječnih soli, a možda još više rastvaranjem soli u području mlata na morskim obalama, sastav okeanske vode postepeno mijenjao, ako ne bi bilo nekih kompenzacija. U tom slučaju bi hemijski sastav okeana ostao nepromijenjen, ali bi se morski nivo povećavao u određenom razmjeru prema godišnjem donošenju soli sa kopna.
Porijeklo soli u moru predmet je savremenih geohemijskih i hidrofizičkih istraživanja širom čitavog svijeta. Sedamdesetih godna u bivšem SSSR-u je obavljen pokušaj dobijanja morske vode prilikom otapanja i hlađenja bazalta. Tim istraživanjima pokazalo se da je okean prethodnik u procesima razvoja Zemlje, kao specifična podloga s masom rastvorene vode. Taj rastvor ima sastav i gustinu sličnu kao juvenilna voda.




